Od pedesetih godina otkad kod nas postoje cjelovita, sigurnija i stalna mjerenja na nizu postaja, najniže temperature većina njih je imala za oštre zime 1956: tada podjednako po -36C dostižu najsjeverniji Čakovec i južniji Gračac koji je hladan zato, što leži na dnu zatvorene Ličke kotline izmedju Velebita i Plješivice. Tu se s okolnih planina dolje slijeva zračno 'jezero' najhladnijeg zraka (tzv. toplinska inverzija) tako da su kod Gračaca noćni mrazovi mogući kroz najveći dio godine, pa su tako i za novijih najblažih zima sa 'zatopljenjem', tu najniži mrazovi gotovo svake zime oko -20C.
Naprotiv je dolina gornje Une otvorena za provjetravanje na 3 strane: na sjeverozapadu prema Bihaću, na istoku prema dolini pritoke Unca, ali i na jugu prema Jadranu tj. rječnim dolinama Butišnice i Zrmanje preko razmjerno nižih sedla (600 - 700m) koja razdvajaju Dinaru od južne Plješivice i jugoistočnog Velebita. Zato se uz gornju Unu ne stvara zimsko 'jezero' hladnog zraka, nego tu djeluje baš suprotna pojava koja je sve jača s novim zatopljenjem i vidljiva na postajama Martinbrod i KulenVakuf. Pri puhanju juga na Jadranu, uz Unu iz Dalmacije sada sve češće i duže puše toplosuha 'jugovina' tj. fenski vjetar od mediterana slično kao u Bavarskoj i na Bodenskom jezeru. Zato su uz gornju Unu unatoč blizine hladnije Like i Bosne, mrazovi rjedji i blaži pa i za oštrijih zima ne padaju niže od dvadesetak ispod nule, a i po oborinama gornja Una nema kontinentalni nego mediteranski režim sa zimskim maksimumom i ljetnim minimumom uz izrazitu sušu.