Još jedan članak najvećeg mrzitelja palmi u Dalmaciji Duška Kečkemeta objavljeno u "Klesarstvo i graditeljstvo", Pučišća, 2007., br. 3-4, str. 57-63.
Evo dio teksta
"Grad - veći ili manji - tvore zgrade, ulice i zeleni nasadi u njemu. Zgrade i ulice spadaju u civilizaciju grada, zelenilo u njegovu kulturu.
Grad Split je i nekada, kada je oskudijevao i kućama i ulicama, posvećivao posebnu pažnju gradskom zelenilu: javnom parku, privatnim vrtovima ili tek cvijeću na balaturama i prozorima i najsiromašnijih stanovnika njegovih težačkih predgrađa.
Na prvom katastarskom planu Splita, tridesetih godina devetnaestoga stoljeća, vidimo mnogo malenih zelenih oaza u krajnje oskudnom stambenom prostoru staroga dijela grada, još stiješnjenoga pojasom gradskih zidina.
Maršal Marmont, francuski zapovjednik Dalmacije, gradi u Splitu za to doba reprezentativni javni park na obali.
Zaslužni splitski arhitekt Vicko Andrić projektira sredinom devetnaestoga stoljeća opkoliti cijeli tadašnji stari dio grada nizom stabala. Iz toga su vremena ostale impozantne platane u Zagrebačkoj ulici.
Agilni splitski načelnik Ante Bajamonti ostvaruje novi gradski park (koji je novom neprimjerenom obnovom izgubio svoj tradicionalni pečat). (1)
U razdoblju između dva Svjetska rata splitska Općina posvećuje posebnu pažnju javnim gradskim nasadima. Ima i vlastiti rasadnik do općinskih zgrada na Solinskoj cesti (tada Sarajevska ulica). Do 1930. je, na tada već donekle proširenom području grada, zasadila čak 720 stabala: česmine (Quercus ilex), akacije (Acacia besogniana), duba (Quercus pubescens), platana (Platanus oricutalis), kostelje (Celtis australis i Celtis tournefortii), šofore (Sophora japon), jablana ((Populus), topola (Populus alba, Populus canescens), tamarisa (Tamarix german), judinog drva (Cercis igliquastum). (2)
U drugoj polovini devetnaestoga stoljeća, kada austrijska pomorska uprava izgrađuje dalmatinske luke, gotovo sve su one - pa i splitska obala - zasađene stablima duda - murve (Morus alba, Morus nigra). Na splitskoj su obali sađene šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća, a uklonjene 1920., kada je riva, od 1920.-1927., zasađena palmama iz rasadnika na Visu.
Stabla murvi su pružala našim otočkim i kopnenim primorskim mjestima slikovit izgled, a i udobnost ljetnim hladom. U sezoni zelenim krošnjama, a zimi - podrezivane - maštovito oblikovanim i usmjeravanim granama ostavljala su ta stabla murvi slikovit dojam, stopljen s pogledom na lučka pročela svih naših gradova i gradića. (Bio je još jedan razlog obilnom uzgoju stabala murvi na našoj obali: korištenje njihova lišća za uzgoj svilenih buba, zbog predenja svile u brojnim domaćinstvima).
Obilnom sadnjom palmi izgubila je splitska riva svoj raniji urbani lučki pečat, ali je dobila jedan novi, neusklađen s klimatskim i tradicionalnim urbanim obilježjima, ali prihvaćen od generacije Splićana međuratnog razdoblja Tijardovićevih opereta. Danas, nakon osamdeset godina, ušla je u noviji identitet Splita dvadesetoga stoljeća.
(Pohvalna je ponovna sadnja deset murvi, umjesto palmi, na Matejuški u splitskoj luci; barem kao sjećanje na one uklonjene s rive).
Palme su biljke tropskih i suptropskih krajeva i na našem području više vegetiraju nego što prirodno žive, ne uspijevajući ni sazriti svoje plodove. One ambijentima u kojima autohtono rastu ili su uvezene pružaju općenito egzotični pečat, pa su stoga često korištene i kao jeftini turistički mamac.
Potpuno je pogrešna tvrdnja da su palme u Dalmaciji tradicionalna flora. U devetnaestome je stoljeću u Splitu bila samo jedna jedina palma, zvana "Jerina palma". Dokazujući tobožnju tradiciju palmi u nas, netko se pozvao na napis najboljega poznavatelja naše primorske kulturne prošlosti, Cvita Fiskovića. On je u splitskom časopisu "Hortikultura" objavio napis o palmi u našoj hortikulturnoj baštini, ali izričito pojedinačnoj u parkovima a ne kao urbani inventar:
"Očito je, dakle, da bi i palmu trebalo i dalje njegovati isto onako kao što su je uzgajala starija pokoljenja, pojedinačno među ostalim stablima perivoja, a ne poredanu u jednoličnim drvoredima, krutim i skučenim redovima koji se u posljednje vrijeme /1966./ nametnuše pročeljima primorskih gradova i manjih mjesta mijenjajući njihovo stoljetno i prirodno obilježje." (3)
Od šezdesetih godina prošloga stoljeća nadalje zahvatila je našu obalu prava palmomanija. Borovi se sijeku a palme sade u hotelsko-turističkim sredinama s uvjerenjem da će takav južnjačko-egzotični ambijent privlačiti strane turiste, nažalost, gotovo u svim našim otočkim i obalnim gradovima i gradićima. Tijekom dva do tri desetljeća posječena su doslovno sva stabla murvi u mjesnim lukama i posađene palme u jednoličnim redovima. Osebujne slike luka i lučica naših otočkih mjestanaca ostale su zabilježene tek na starim razglednicama ili na slikama Ante Kaštelančića, koji je volio slikati gotovo skulpturalna gola zimska stabla tih lučkih ugođaja.
Razloge tog ambijentalnog degradiranja naših primorskih luka i lučica možemo naći u malograđanskoj, ali i megalomanskoj težnji stanovnika tih mjesta i mjestanaca da svojim malenim gradovima i gradićima dadu neki svjetskiji i privlačniji pečat; ujedno da tim egzotičnim izgledom bolje privuku turiste, domaće i strane.
Bilo je to u skladu s omiljenim jeftinim šlagerima "Kad palme njišu grane", ili "A ja pod palmama sjedim i zvjezdice brojim".
Nekada slikovite i osebujne vedute naših primorskih lučica pretvorile su se odreda u jeftini petenciozni kič. Žalosno je vidjeti i ona pitoreskna otočka ribarska mjestanca, poput Milne ili Splitske na Braču, s nametljivim monotonim nizovima palmi u njihovim lučicama.
Danas nema više ni jedne naše luke ili lučice s murvama ili nekim drugim lokalnim stablima, a rijetko koje bez uniformnih i nemaštovitih nizova palmi, s kojima se svake oštrije zime mora boriti da ih bura i posolica ne unište.
A gledano s praktične strane, nema više u tim lučicama, na tim klupama, ni ugodnog ljetnog hlada, jer ga stabla palmi ne mogu dovoljno pružiti.
U Splitu pak, dok palme na staroj rivi danas barem donekle možemo opravdati, jer je takva riva već ušla u tradiciju jučerašnjega Splita - osim onih visokih, već starih, gotovo golih, koje svojim ritmom visokih vertikala konkuriraju pročelju i ritmu kriptoportika Dioklecijanove palače, svjetskog spomenika kulture - malograđansko je, megalomansko i neukusno sađenje palmi i dalje, na istočnoj i zapadnoj obali splitske luke. Čak ni neka iskustva ne pomažu razuvjeriti te suvremene palmomane. Znamo da su uoči Drugog svjetskog rata palme bile posađene na novouređenoj zapadnoj obali splitske luke, ali su ih vjetrovi i posolica sve uništili, pa su zatim posađeni tamarisi. Danas se želi ponoviti isti jalovi eksperiment i čitavoj splitskoj luci pružiti nekakav mondeni pečat.
Još je manje opravdana nedavna sadnja redova palmi na istočnoj obali splitske luke, na južnom kraju te obale, koja ni nije namijenjena šetnji, nego živom lučkom prometu. Tu su posađene palme potpuno deplasirane.
Oni koji su ih sadili kao da nisu vidjeli - ili nisu htjeli vidjeti - divan red pelegrinki na toj obali, do željezničkog kolodvora, koji ljeti svim domaćim i stranim prolaznicima pruža najugodniji hlad. (Kad se uskoro na toj obali budu gradili priželjkivani hoteli, pouzdano će se prvo posjeći taj jedinstveni, lijepi i ugodni niz splitskih stabala bogatih krošanja).
Na preuzetno obnovljenoj splitskoj rivi, bez obzira na njezin tradicionalni pečat, palme su čak posebno osvijetljene podnim reflektorima, kao osobite vrednote, pa pridonose kičerskom dojmu nove obale..."
I tako dalje...
http://www.gi-zasplit.org/novitade/57-splicanipisu/679-duko-kekemet-o-palmomaniji-na-jadranu?tmpl=component&print=1&page=
