Naše grmaste Euphorbie

[Sedum]

... U Zarebačkom Botaničkom vrtu ima jedan primjerak koji ima listove i ljeti (valjda zbog dostatnih padalina).
Neznam što s njom rade zimi, ide li u hladan ili topliji staklenik...

Iako dosta poznajem baš razne grmaste Euphorbije, ova na slici iz Botaničkog vrta mi baš previše ne sliči na pravi tip Eu.dendroides, iako joj je ta sigurno dijelom srodna i spada zajedno u istu sekciju (Pachyclada Boiss.). Naime, iz mojega prvog davnoga zaposlenja u tom vrtu, znam da obični radnici kad sele bilje zimi u staklenike ili u proljeće van, dogadja im se da ispadnu etikete pa ih otprilike vrate na prvu sličnu biljku. Vjerojatno je ova slična dobila zamjensku etiketu od Eu.dendroides, a ona od ove.

Već na prvi 'špijunski' pogled slike, vidljive su tu najmanje 3 razlike od prave istinite E.dendroides koja je bezuvjetno-listopadna: ne samo trajno-zimzeleni listovi, nego su oni još izrazito svjetlosivi, a grane drugačije tj. nisu tipske kratko-rašljaste (poput slova Y ) nego više kvrgavo-vijugaste i izdužene. Iz svega toga mi gornja slika najviše nalikuje na Eu. balsamifera Ait., koja je raširena uzduž sjeverne Afrike, od Magreba do Saudi-Arabije gdje južnije na sličnim staništima zamjenjuje evropsku Eu.dendroides.

[Sedum]

Nakon početnoga našeg endema Euphorbia wulfenii i više postova o najvećoj mediteranskoj Eu. dendroides, sada slijedi i kraći post o trećoj domaćoj grmastoj Euphorbiji, a to je najotpornija Euphorbia semperfoliata Viv. (= Eu. orjeni Beck). Za slike vidi link (gore opći izgled lisnatog grma, dolje grane u cvatu):
http://www.wikinfo.org/Hrvatski/index.php/Egzoti_uz_Jadran-slike#Euphorbia_semperfoliata.

Euphorbia semperfoliata Viv. (= Eu. arbuscula Meus. non al. ili Euphorbia orjeni Beck), a po naški "tvrdolisna mlječika", oko Neretve je poznata kao "zelenika" i na Kvarnerskim otocima "vrškisrâb". Ova je od naše 3 grmaste mlječike razmjerno najotpornija na mraz, pa se može saditi i u kopnenom zaledju: Vani na otvorenom podnosi bez štete umjeren mraz bar oko -15C, a uz pasivnu zaštitu ili pod snijegom izdrži do -20C, jedino baš nije za brdske vrtove kao Lika i Gorski Kotar, ni za sjeverno hladno Medjimurje. Od naših grmastih jedina može rasti do polusjene, - ali ipak traži južne strmine i alkalno tlo (pH 7 - 8,5) pa ne podnosi silikate ni treset. Na kontinentu traži više sunčane južne položaje (u zasjeni ne cvate), dok u primorskom uzgoju voli polusjenu tj. 'prošarani hlad'.

Obično izraste kao grmić oko 50 - 70cm, tek iznimno u idealnim uvjetima i do 1m. Tvrdolisna mlječika je brdsko-sredozemna biljka iz polusušnih mediteranskih planina, uglavnom u kamenitim borovim šumama s jakim vjetrovima. Najviše raste na gorju južne Italije, Tirenskih otoka i južnim obalnim Dinaridima, a kod nas najviše na primorskim strminama Orjena, Biokova, po velebitskom primorju i na vrhuncima viših otoka. Obično raste na kamenitom krasu od 800 - 1.500m, većinom na dolomitnoj kamenitoj rendzini najviše uz divlje borove.

To je zimzeleni grmić, stabljike su do vrha odrvenjele, pa nisu mesnate i nutra su po sredini šuplje, a listovi kožasti i glatko-sjajni, tamnije modrozeleni, kraći eliptično-lopatasti. Proljetni cvatovi su sitniji nepravilno-izduženi s nejednakim ograncima, a ljetne sjemenke hrapavo-naborane i tamnije garavocrne. Od sve 3 grmaste Euphorbie ova ima najljepše tamno-sjajne listove (kao patuljasta varijanta Pittospora), ali su joj cvjetovi dosta neugledni, rahlo poredani i bljedunjavi zeleno-žućkasti, kao lošija sitna kopija najljepših cvjetova kod Eu. wulfenii.

[Treehugger]

Presadila sam i ja ali su mi smrznule prošlu zimu.... 

[idgie]

sedume +5 za ovu zanimljivu temu   

a one rajske slike... ne sjećam se čije su, akaranusove mislim, odlične 
mora biti doživljaj prošetati se kroz te euphorbie kao i vidjeti sve to oko sebe, divota

sedume, ova zadnja o kojoj pišeš - e. semperfoliata, stvarno je jako nalik na pitosporu

[idgie]

ne znam spada li tu, alievo  još jedna niska koja raste samoniklo na jadranu Euphorbia spinosa,  na slici je moja  , preseljena iz prirode prije nekoliko godina






imam jednu biljku u malom kamenjaru (ili onom što je ostalo od njega nakon lanjske najezde golubova na sukulente )

kod nas je zovu ježin, jako je dekorativna, naročito u proljeće kad se rascvjeta, raste i doslovno iz kamena


na donjem linku ima još par slika iz prirodnog staništa
http://s1024.photobucket.com/albums/y302/kalelarga/jezin/

jako je slična e. acanthothamnos ali mislim da je ipak spinosa

[Sedum]

Još malo o Eu. dendroides izvan Palagruže: ona po Dalmaciji raste na mnogo mjesta (popisano je tridesetak nalazišta), - ali su to većinom manji otoci i klisuraste obalne strmine, pa se ne vide "žabarski" iz kopna nego samo iz barke. Najistočnije uz Jadran dosta raste na otočiću Sv. Nikola ispred Budve i još par izdvojenih primjeraka po klisurastim obalama do Sutomora, a najsjevernije na kopnenoj obali stijene izmedju Vinišća i Rogoznice. Najzapadnije je kod nas na otoku Jabuka, a najsjevernija su joj nalazišta na Sredozemlju jugoistočni rt otoka Iža i susjedni rezervat Telašćica (južne vanjske klisure).

Još sjevernije je vani raslo par posadjenih stabalca (do metar visine i 6cm debelih) kroz tridesetak godina na zidini kuće kod Baške na Krku - ali ih je tu lani pokosila preoštra zima i mraz do -7,5C: Ovo pokazuje zašto Eu.dendroides kod nas prirodno nema sjevernije od Dalmacije i zašto je uglavnom nemoguć njezin vanjski uzgoj na kontinentu, čak ni uz pasivnu zaštitu (jer osim mraza, traži obilje zimskog sunca kada cvate - dok ljeti miruje bez lišća).

Jedine veće plohe šumica Eu. dendroides kod nas na ravnomu, kroz koje se može prošetati su na južnim pučinskim otocima Palagruža i Sušac. Na Palagruži su izrasli naši najveći primjerci: na sjeveroistoku pod svjetionikom je jedan visine 340cm, jer to je jedini naš subtropski otok gdje nema zimzelene mediteranske makije, osim malo grmića Pistacia lentiscus i par posadjenih kržljavih lovora kod svjetionika (od suše ne daju sjeme).

Medjutim, takve šikare Eu.dendroides kod nas nisu najprostranije na Palagruži, nego na susjednom otoku Sušac izmedju Palagruže i Korčule, gdje je sušno-vruća klima najsličnija Palagruži. Eu.dendroides na Sušcu izraste izmedju 1m - 2m i većinom raste u miješanim šikarama s ružmarinom, pa tu uglavnom pokriva sve južne i zapadne padine tj. od jugozapadnog svjetionika pa do sredine otoka. Sušac je inače više plosnat, površinom petput prostraniji i triput viši od Palagruže, pa je i površina pod Eu.dendroides tu ipak veća od cijele Palagruže. Nje nema samo na hladnijem vršnom grebenu Sušca (izmedju 170-240m) i na zasjenjenoj sjevernoj strmini gdje prevladava zimzelena mediteranska makija.

[akaranus]

evo Sedume da ostali steknu osjećaj dvi slike Sušca i Male Palagruže..idgie baš je doživljaj prolazit kroz šumu mlječike ali i cijelim područjem..


Uploaded with ImageShack.us

[akaranus]

Uploaded with ImageShack.us

[akaranus]

[akaranus]

Uploaded with ImageShack.us

[akaranus]

Uploaded with ImageShack.us

[akaranus]

Uploaded with ImageShack.us

[Sedum]

Mala Palagruža (ime po viški: Molo Palagruzja):
Grm sredina-sivi = Artemisia arborescens (drvenasti pelin),
Grmić zeleni lijevo i dolje: Halimione australis (= Obione graeca), čija su jedina nalazišta tu na Maloj Palagruži i južna obala Krete, umjetni uzgoj nemoguć jer ne podnosi mraz i traži bezuvjetno slano-alkalno tlo (pH 8 - 9)

Uploaded with ImageShack.us

[Sedum]

Mala Palagruža, izrazito subtropska vegetacija afričkog tipa:
Zeleni grmovi u pozadini: Thymelaea hirsuta
Sivi grm lijevo i desno: Artemisia arborescens
Žuti grmić dolje-sredina: afrički sukulent Mesembryanthemum nodiflorum (= Cryophytum copticum), koji spada u afričku porodicu "živog kamenja" (Aizoaceae) - tu kod nas jedina samonikla vrsta iz ove grupe

Uploaded with ImageShack.us

[Sedum]

Divlja prirodna vegetacija subtropsko-afričkog tipa slična Maloj Palagruži, kod nas još raste na Brusniku i Jabuki, pa su to 3 izrazito najtoplija jadranska otoka. Iz njih dosad nema stalnih meteoroloških mjerenja, ali Pomorska meteorološka služba - Split dugoročno ipak već desetljećima prikuplja povremene mjerne podatke iz brojnih brodova koji plove blizu tih otočića.

Rezultat je da brodovi u prolazu uz te otočiće i najjužniju Galijulu, kroz proteklih pola stoljeća još nikada nisu zabilježili zimske minuse, tj. i za najžešćih zima je tu zapisano samo +1C do +2C, što bi značilo da ova 4 otočića toplinski kod nas jedini spadaju u zonu 10b/11a. Na njima bi se (da ima mjesta i ravnih ploha) mogao npr. uzgajati afrički baobab (Adansonia digitata), a teoretski uz dosta zalijevanja (ali nemaju vodovoda), tu bi možda mogli prezimiti još kokosi i slična tropska "čudovišta".