Najveca palma koju sam posadio je 5-6 godina stara Phoenix dactylifera koja se komotno razvijala u velikoj tegli od 45
litara. Zaljevao sam je cijelo vrijeme, dodao u rupu crne zemlje i odgovorila je novim rastom, nadam se da je nece zadesiti
ista sudbina kao druge dvije posadene kod rodaka na nešto višoj nadmorskoj visini zime 2009/2010 sa kišnom susnježicom koja
se ledila na biljkama, stradale dactlifere od istog sjemena su imale daleko više suncanih sati.

Phoenix theophrastii je dobio suncano gledano ponešto nezahvalnu poziciju sa 2 do 3 sata nešto slabijeg sunca dnevno
u mediteranskom dijelu vrta pored Poenix dactylifere. U fazi je izbacivanja prvih polupernatih listova i pored dactylifere
dobivene od sjemena neotpornog kultivara "deglet nooar" iz Tunisa trebao bi pokazati vecu otpornost pa i kao mlada palma.

Livistona chiensis je nešto dublje ukopana i nadam se da ce joj to biti samo od koristi. Posadna je na mjestu koje nije
zaštieno od bure i koje je vecinu dana u potpunom hladu koji stvara stara smokva vrlo razvijenog stabla.
Ona je uz Chamaedoreu elegans jedna od novoposadenih palmi za koju definitivno nisam siguran kako ce preživjeti zimu.

Sadnja Chamaedoree elegans je cisto tapkanje u mraku. Poveden Totovim iskustvima sa toplijeg Hvara odlucio sam s njom
probati u Murterskom hladu smokve ispod koje je i livistona chiensis. Nakon sadnje sam utvrdio da je na mjestu koje
bura ovdije nažalost redovno posjecuje. Do godine u slucaju njezine smrti, potražiti cu zešticeniju poziciju u dvorištu.
