... Dubrovačko područje je nekad imalo autohtone C. humilise prema navodima Luje Adamovića na otoku Lokrumu. Prvotno sam bio sumnjičav u ove tvrdnje, ali nakon što je Branimir stavio link na knjigu od Theophrastusa koji je opisao i staništa C. humilisa na istočnom Mediteranu gdje ga danas nema onda mi se čini sasvim moguće da se do nekog doba održao i na južnom Jadranu. Kozarstvo je jedan od mogućih odgovora zašto je nestalo C. humilisa na nekim područjima, moguće uz kombinaciju nekih ekstremnih zima koje su se javljale jednom u stoljeću. Ostaje pitanje zašto C. humilis ponovno ne zauzima područje koje mu klimatski odgovara, a koje je prema nekim izvorima očito nastanjivao. Dok P. canariensis vrlo lako bježi u prirodu, ili u okolici Opatije, Lovrana T. fortunei, s C. humilisom to izgleda ne ide tako lako.
Volio bih ako ima netko podataka (i slika) s naše obale koji bi dokumentirali bijeg C. humilisa iz kultivacije u prirodu da ih podijeli s ostalima. Sedum, imate li Vi kakvih podataka s Vaših terenskih radova ili literature?
Obzirom da sam kroz par desetljeća obišao većinu glavnih terena duž evropskog Mediterana i prikupio glavninu pripadne literature, mogao bi ovdje navesti bar glavne preduvjete u kojima se tamo divlji-samonikli
Ch. humilis najbolje razmnožava i trajno održava. Najbolji direktni uvid imam u njegova samonikla naselja u Španjolskoj, južnoj Francuskoj i Italiji, dok u sjeverozapadnoj Africi nisam bio (ali imam nešto literature). Glavni je problem da za ograničenje njegovih divljih-prirodnih populacija u odnosu na nas, nisu bitne samo toplinske USDA-zone, nego podjednako još oborine i tipovi tla koji su tamo podosta različiti od naših.
Npr. po formalnim termozonama bi Chamaerops-u kod nas na Jadranu teorijski trebale dobro odgovarati južne obale od Stona do Budve i nadasve otoci Elafiti, gdje ga i navodi npr. Adamović. Medjutim, po mojemu terenskom uvidu (i iz francusko-španjolske literature), prirodno divlji Chamaerops u zapadnom Sredozemlju se sam množi i klije uz još 2 bitna preduvjeta: male ukupne oborine izmedju
200 - 450mm/god s polusušnom zimom, te većinom
silikatno-pješčana ili vulkansko-šljunkovita tla (ne vapnasti krš), kakvih kod nas na Jadranu uglavnom nema. Vjerojatno kod nas većina njegovih klijanaca i mladica vani propadnu i sagnjiju zbog prevelike vlage pri zimskoj hladnoći, a i mladom korijenju baš ne odgovara naš vapnasti krš. U poredbi s njegovim prirodno-divljim staništima zapadnog Sredozemlja, za podivljali Chamaerops kod nas bi ipak najbolje odgovarali sušni centralnojadranski otoci, a po tlu + klimi ponajviše suhi vulkanski pijesak na Biševu i eruptivni silikati Komiže, Brusnika i Jabuke (a ne vapnasti krš dubrovačkog primorja još s preko 1.000 mm godišnjih oborina i kišovitim zimama).
Da inače kod nas osim centralnog Jadrana prirodni preduvjeti (osim topline) nisu baš najbolji za divlji Chamaerops, ekološki pokazuju takodjer i ostali zapadni grmovi koji zamalo uvjek rastu u tim žumarovim šikarama zapadnog Sredozemlja - ali kod nas prirodno posve izostaju tj. ovi nigdje na Jadranu još nisu nadjeni divlji:
Cneorum, Launaea, Withania, Gymnosporia i slični. Od njegovih čestih prirodnih pratilica sa sličnim eko-zahtjevima, kod nas tek rijetko rastu i samo na centralnojadranskim pučinskim otocima
Lycium intricatum i Thymelaea hirsuta - koji su možda putokaz gdje bi kod nas Chamaerops najbolje mogao podivljati.
U poredbi s ostalim sličnim palmama uzgojenim u Evropi, preduvjeti za samonikle i podivljale mladice Chamaeropsa su razmjerno sličniji kao i za iranski
Nannorrhops, a dosta se razlikuju od ostalih poluotpornih palmi. Tek odrasli uzgojeni primjerci Chamaeropsa mogu zatim dobro rasti po dalmatinskoj obali i otocima, ali bi tu teže podivljali i stabilizirali se (osim možda na pučinskim otocima centralnog Jadrana).
