Najstariji naziv tog drva je murva, jer su ga prvi pripitomili prapovijesni Hetiti u Maloj Aziji gdje su ga tad zvali 'muri' od čega slijedi staro grčko murea i naše murva. Noviji naziv dud su puno kasnije donijeli Turci i on je dosad raširen na području bivšeg Otomanskog carstva.
Prvo se kod nas sadila samo crna murva (Morus nigra) koju su tu proširili Rimljani, a bijela murva (M. alba) nam stiže kasnije tek nakon srednjeg vijeka iz Kine, čije se lišće ranije koristilo najviše za hranu svilene bube (dudov svilac) a manje kao voćka. Američka crvena murva (M. rubra) je noviji uvoz iz 20. stoljeća i tu se rjedje sadi.
Tzv. 'divlji dud bez ploda' i nije prava murva nego srodni i po lišću slični dudovac (Broussonetia papyrifera) iz Kine i Japana koji nije voćka, ali se u Sredozemlju i na Jadranu sadi u novije doba za ukras i kao zaštitno drvo od jakih vjetrova.
Murve i smokve kod Samobora i Jastrebarskog nisu unesene tek od 1945, - nego čak 3 stoljeća ranije, kada su ih nakon tzv. Uskočkog rata ovamo sa sobom prenijeli Senjski uskoci tada preseljeni na Žumberak. Zato je npr. prošlih stoljeća glavna opskrba Zagreba i Karlovca domaćim smokvama još bila iz plantaža na Žumberku, a tek s kasnijim razvojem prometa oko sredine 20. stoljeća ovdje se sve više prodaju smokve s Jadrana.
