Kako sam nedavno tu obećao, sad navodim vidljive izmjene i premještanje domaćega samoniklog drveća povezanog s najnovijim klimatskim promjenama kod nas - a to je dobar pokazatelj za uzgoj palmi i sličnih južnih egzota. Ledeno doba i prevlast najotpornije sjeverne vegetacije skandinavskog tipa, u južnoj Europi i kod nas su završili pred desetak milenija (u hladnijoj sjevernoj Europi pred 9.000 - 7.000 god.), nakon čega se klima i vegetacija približavaju sadašnjoj (tj. donedavnoj) kod nas. Izrazito najtoplije vrijeme tzv. kseroterm ('toplosuho' doba) tu je bio na početku prapovijesti pred 6.000 - 4.000 god., kada je (iz fosilnih nalaza) današnja mediteranska vegetacija kod nas dijelom rasla i sjevernije u kopnenom zaledju.
Za palmoljupce je znakovito, da su tada kod nas na Jadranu rasle zadnje samonikle palme, jer se u peludnim talozima na dnu Jadrana nalazi i polen iz grupe Chamaerops (iz peluda je teže precizno odrediti vrstu) - a to je najvjerojatnije bio Ch. humilis koji i sad raste u susjedstvu po jugozapadnom Mediteranu. Ranije samonikli Ch. humilis nije nadjen uz Jadran, ali se kao "divlji" od kraja 19. stoljeća spominje na Lokrumu. Nakon propasti Dubrovačke republike, otok Lokrum postaje ladanjsko imanje bečkih careva i vojvoda Maximilian tamo sadi razne južne egzote i palme, pa je Chamaerops zbog povoljne klime vjerojatno tu naknadno podivljao iz uzgoja, jer ga ranije ovdje ne spominju stručni botaničari (R. Visiani i ostali) koji su više puta pregledali taj otok.
Sada ukratko o najnovijim fitoklimatskim promjenama samonikle vegetacije koja na našim terenima već vidno postaje sve sličnija onoj iz prapovijesnog kseroterma: iako se (bar zasad) tu još ne proširuju palme - ali se odnedavna proširila iz Jadrana na sjever južna mediteranska vegetacija gdje je prije nije bilo. Tekstovni popisi samoniklog bilja kod nas postoje već nekih 2 stoljeća, a slikovni prikazi na kartama od početka 20. stoljeća i na njima osim dopune lokalnih detalja, nije bilo bitnih promjena u rasporedu divljeg drveća i grmlja sve do prošlih sedamdesetih godina.
Zatim kroz osamdesete i devedesete godine do danas, širom srednje Hrvatske i zapadne Bosne šume se ubrzano mijenjaju i na prostranim terenima nastaje 'botanički kaos'. Ranije sve donedavno je južna mediteranska vegetacija prirodno rasla uz Jadran na primorju do gorske barijere Dinarida, a od Gorskog Kotara, Like i Bosne na sjever je dotad normalno raslo u zaledju otpornije kontinentalno drveće i grmlje kao i širom cijele srednje Europe. Medjutim, od osamdesetih ta divlja kontinentalna vegetacija u zaledju ubrzano nestaje najprije iz toplo-sunčanih južnih padina, pa od devedesetih do danas i iz prosječnih ravnih položaja, tako da je sad u srednjoj Hrvatskoj i zapadnoj Bosni (Pounje, Kordun, sliv Kupe itd.) donedavna kopnena vegetacija već pretežno ograničena na svježije sjeverne padine, više gorske terene i vlažnija močvarna tla u nizinama.
Na ispražnjene pretoplo-suhe položaje iz Jadrana se u kopneno zaledje sada sve brže proširuje primorska (submediteranska) vegetacija slična kao na gornjem Jadranu i dalmatinskom kopnu, a ta ubrzana "invazija mediteranaca" kroz proteklih tridesetak godina kod nas ima prosječno godišnju brzinu oko 3,2 km (3200 m) od jugozapada na sjeveroistok. Otada su kroz niže medjuplaninske doline Like i Gorskog Kotara mnoge južne vrste već masovno 'umarširale' do Bihaća, Slunja, Zvečaja i Tounja, a poneki najbrži i najagresivniji "južnjaci" dosegli su čak do Ogulina, Duge Rese, Dvora na Uni i Čučerja kod Zagreba. Zato je uz sadašnji trend, tek pitanje vremena kada će ti samonikli južnjaci potisnuti (oko 2.040 ?) staru kontinentalnu vegetaciju na sjeveru sve do Drave. Danas je već samoniklo drveće i grmlje Korduna i srednjeg Pounja podjednako kao u srednjoj Istri i Dalmatinskoj Zagori, a ono najizrazitije uz gornju Unu (Bihać-Srb) i dolini Tounjčice (Tounj-Primišlje) više nema veze s kontinentom i sličnije je Kvarneru kao u Vinodolu, na Krku i sjevernom Cresu. Dakako da su sve to nova prikladna staništa za južne egzote i palme.
Sada par konkretnih primjera: Najagresivniji i 'najbezobrazniji' mediteranski južnjak u klimatskoj invaziji kroz Hrvatsku i Bosnu, dosad je medju drvećem crni jasen (Fraxinus ornus) koji je raširen na većini otoka i duž cijelog primorja od Savudrije do Bojane. U kopnenom zaledju iza Dinarskog gorja, donedavna je rastao tek kao rijetko kržljavo stabalce (zaostao iz kseroterma ?) na tridesetak mjesta pod toplim južnim stijenama Zagorja i Kordunskih kanjona, ali danas već suvereno i bujno raste po najvećem dijelu Hrvatske (i Bosne) pa ga nema još samo u Medjimurju, Podravini i višim brdima Gorskog Kotara. Npr. kod Zagreba oko Čučerja od Lipe do Kašine, crni jasen već masovno prekriva prostor oko 9 kv.km. Njegovo brzo i nezadrživo širenje je sad već slično poput korovnog pajasena (Ailanthus). Na cijelom tom prostranstvu crnog jasena je i novo potencijalno stanište za Tr. fortunei bar uz zimsku zaštitu.
Drugi slični južnjaci uz nešto sporije širenje kroz naše zaledje su još npr. medunac (Quercus pubescens), crnograb (Ostrya carpinifolia), rašeljka (Cerasus mahaleb) i ine slične, koji su do danas već masovno prošireni diljem Pounja, Korduna, Žumberka i istočne Medvednice oko Čučerja - tj. na područjima gdje i lokalne mjerne postaje zadnjih desetljeća takodjer pokazuju mediteranski ljetni minimum oborina uz sve češće i duže puhanje toplosuhog južnog Fena u hladnije doba godine. Na tim novim toplim područjima kopnenog zaledja su sigurna staništa za vanjski rast Tr. fortunei, a uz dovoljnu zaštitu možda i za neke druge otporne palme. Prema tomu, novije klimatske promjene kod nas mogu biti korisne za vanjski uzgoj palmi i sličnih južnih egzota na područjima gdje to donedavna nije bilo moguće.
