Kapari kod nas divlje rastu pretežno na zidinama tek na sjevernoj prirodnoj granici tj. po dalmatinskom kopnu, Istri i sjevernim otocima (gornji Jadran). Naprotiv južnije na vanjskim dalmatinskim otocima bez jačeg mraza ima još bujnijih rodnih kapara na suhomu i zaravnjenom obalnom tlu uz more (ali ne na močvarnim slatinama). Najbujniji i najveći rodni kapari tu rastu kao uzdignuti grmovi visine i preko 1m, najviše po pučinskim otočićima (školji) npr. Brusnik, Palagruža, Blitvenica, hvarski Lukavci, Vrhovnjaci (Mljet-Lastovo) i slični. Tu prirodno ne raste na prekiseloj crvenici niti humusu, nego na posebnomu južno-mediteranskom tlu
alkalnog tipa inače lošemu za većinu mediteranskih nasada. To loše tlo naši otočani zato čakavski zovu "
gnjilàc" (= engleski:
caliche, španj.
yerma), što ima ultrabazični pH = 7,5 do 9. Kaparima u uzgoju najviše škodi kiselo tlo, stalna vlaga i zasjena, a bez obilnog sunca i na kiseloj zemlji ispod pH 7 ne prokliju ili im mladice brzo izgnjiju od prekiselog tla. Gnojenje je najbolje ptičjim izmetom (guano) npr. od goluba ili kokoši, a ne umjetnim gnojivima za vrtove.

Inače kapari uz prikladnu mikroklimu sunčanih i kameno-vapnenih južnih strmina mogu dobro izrasti vani na otvorenom, kod nas čak i duboko u kontinentalnom zaledju, najbolje na žbukanim ruševinama starih kuća i po jugozapadnim starim zidinama unutar toplijih gradova zbog toplinskog zagadjenja, gdje im uopće ne škodi gradski smog ako je sunčano. Npr. usred Zagreba je par podivljalih kapara dugi niz godina vani raslo gore s južne strane na visokim ogradnim zidinama Kaptola iznad ulice Stara Vlaška. Povremeno bi stradali za jačih zima i opet se obnovili iz busena, ali ih je konačno dotukla nedavna žestoka i preduga zima. Na upit u susjednim kućama tko ih je i kada posadio, rečeno je da sigurno nisu sadjene jer su bile previsoko izvan ljudskog dosega (osim tek vatrogasnim ljestvama), pa su ih tu najvjerojatnije izmetom prenesle ptice koje se često odmaraju na vrhu tih starih zidina (najvećih očuvanih u Zagrebu).