Euphorbia dendroides: - naša najveća šumica drvolike mlječike oko 2,5 - 3m visoke na vršnom grebenu otoka Palagruža: jedini palagruški magarac kao poredbena mjera, ispred je
Daucus maximus (golema mrkvina: oko 1m), u sredini uz magarca isto rijetki ljetopadni grm
Lavatera unguiculata (= L. bryonifolia: do 2m). Najveća stabla te Euphorbije medju sjeveroistočnim stijenama ispod vršnog svjetionika su visoka do 3,5m.
(slika je kopija tu iz teme "Palagruža" - moja je lošija pa sam ju zamijenio)
Euphorbia dendroides Linne (po naški: "drvenasta mlječika" ili čakav. "veli mlič") je najveća domaća Euphorbia na obalama južne Evrope i Jadrana, gdje većinom naraste po 1 - 2m, egzotičnoga grmolikog izgleda s rašljastim drvenim granama. Prolista tek ujesen, cvate usred zime (12.- 2.mjesec) i ljeti je gola listopadna, a treba alkalno-vapnasto ili poluslano tlo i stalno direktno sunce - najviše zimi kada cvate žuto-narančasto. Zato uglavnom nije za kontinentalni uzgoj zbog mraza bez sunca (u stakleniku ako i preživi - većinom ne cvate). Raste samo u toploj termozoni od
9b - 11 i smrzne oko -6C/-7C. Zajedno s njom u tim južnim otočnim šikarama rastu i drugi ljetopadni subtropski grmovi koji pupaju ujesen, cvatu zimi i ljeti miruju goli bez lišća: uz Eu. dendroides još
Lycium intricatum, Lavatera unguiculata, Artemisia arborescens, Capparis sicula, Coronilla glauca i slične kojih nema na sjevernijim zimzelenim otocima i pogotovo ne na kopnenoj obali.
Na vanjskim otocima i najviše na Palagruži i Sušcu raste kao ljetopadni grm ili drvce do 3m odrvenjelih rašljastih grana (razgranjenost kao
Y ) s polumesnatim mladim izbojcima. Raširena je na sjevernoj obali Afrike i južnijim sredozemnim otocima, južnoj Španjolskoj i Peloponezu, a kod nas na Jadranu doseže najsjeverniju granicu: Konavoske stijene, oko Dubrovnika, Elafiti, Pelješac, Korčula, Vis i okolni otočići, a najbujnije na Palagruži i najsjevernije Iž i Dugi otok, te na obali splitska Vinišća. Kod nas je većinom ograničena na otvorene olujne obale pod udarom pučinskog juga i posolice, u visinskom rasponu od 3-90 m. Divlje raste uglavnom na alkalnim stijenama: vapnenac, dolomit, gipsne stijene i slično.
Eu. dendroides voli stalno direktno sunce i suhu alkalno-vapnastu zemljui, ali silikati i treset joj škode, a paše joj i malo soli - pogotovo zimi kao antifriz. Ljeti bez lišća normalno miruje i ne treba puno vode, ali zimi najviše raste pa traži vlažnije uz stalno direktno sunce (bez zimskog sunca ne cvate). Kod Zagreba ju ni pod staklom nisam uspio dugoročno održati uz sve pogodnosti tla - vjerojatno zbog premalo zimskog sunca. U Vinodolu je isto vani nakon par godina već mlada promrzla za jače zime. Jedino na Krku sam njih više imao kroz par desetljeća do metra visine i debelih do 6cm gdje bi ponekad i procvale za blaže zime, ali ih je sve pokosila lanjska ledena zima do -7,5C.
Naša Eu.dendroides je jedina velika stablasta mlječika u južnoj Evropi iz afričke sekcije
Pachyclada Boiss., što obuhvaća uspravna i odrvenjela stabla i grmove s rašljastom razgranjenošću (poput slova
Y), koje su raširene u dvadesetak sličnih vrsta većinom oko sjeverne Afrike, od Kanarskih otoka do Arabije i Somalije, pa je u Sredozemlju ova afrička sekcija stablastih mlječika na sjevernom rubu. Ostale su srodne pripadne vrste iz iste sekcije, koje su još osjetljivije na mraz i kod nas im je dvojben mogući uzgoj (osim na najjužnijim vanjskim otocima):
Eu. balsamifera Ait. širom sjeverne Afrike, pa
Eu. noxia Pax. i
Eu. barbicollis Bally u Somaliji,
Eu. tuckeyana Steud. na Kapverdskim otocima, a najviše sličnih vrsta iz te sekcije rastu po Kanarskim otocima:
Eu. atropurpurea, Eu. berthelotii, Eu. bravoana, Eu. lambii, Eu. mellifera, Eu. piscatoria, itd.