Pretpostavljam da je u početku nekoliko godina palmu držao u stakleniku, a onda ju posadio vani kad je bila već ojačala i prilično formirana. Njihova klima je dosta specifična. Imaju priličan broj sunčanih sati ljeti se nerijetko popne i preko 35 stupnjeva uz veliku količinu vlage u zraku. To odgovara Sabalima i R. hystrixima, a čini se i washingtoniji jer može izbaciti i do 40 listova godišnje iako joj pred zimu sasjeku cijelu krošnju. T.fortunei su mu većinom u nekom prošaranom hladu pa ne trpe toliko od vrućina. Takve temperature ljeti i količina sunčanih sati su najvjerojatnije presudne za uspješno dugo prezimljavanje ovih palmi. Još jedna stvar, onaj sveprisutni Birmingham koji je i najpoznatiji od svih u kultivaciji nije bio najgore oštećen 1996 na -11F odnosno ispod -20 stupnjeva nego prošle zime koja je bila slična kao i kod nas. Nije imala ekstreme što se tiče niskih temperatura, mislim da nije išlo ispod -18, ali su bili dugi vezani ledeni dani i općenito zima je dugo trajala. Ta šteta nije bila velika, ali John je u jednom svom postu nakon te zime napisao da palma nije baš reprezentativna za slikanje. Meni je u mailu odgovorio da su ove zime Birmingham kao i ostale palme preošle ok, a imao je temperature u svom vrtu od oko -17 +-pola stupnja na 3 lokacije. Znači da mu je vrt prilično zaštićen s dobrom mikroklimom jer su službene temp. za Tulsu bile ispod -20 stupnjeva. Šteta što nema vani (barem ih ja nisam vidio na slikama) wagnerianuse i eventualno još neke Trachycarpuse koje bi vjerojatno mogao isto imati ako mu prolaze fortunei.