Navodno se radilo o običnoj datulji, Phoenix dactylifera. Rimljani i ti ostali stari narodi jeli su datulje i unosili su ih u Europu. I zbog toga proširile su se na tom području i s vremenom razvile posebne karakteristike.
To su uglavnom tek amaterske pretpostavke na sumnjivoj podlozi. Pravi otočni
Ph. theophrasti (ne tzv. "theophrast
ii" - ovo je grčki naziv bez 2 ii), odnedavna su specijalisti u poredbi s običnom datuljom pobliže poredbeno analizirali citološko-kromosomski, polenski, fitokemijski, probni hibridi, itd. Iako već prvotni Greuterov diferencialni opis pokazuje da je to druga i posebna egejska vrsta, na slično dijelom upućuju zatim još njene kromosomske i fitokemijske razlike od
Ph.dactylifera. Jedino su polenom slične, što nije bitno jer su drugdje i inače peludno većinom podjednake bliske vrste iz istoga zajedničkog roda, pa čak i iz bliskih povezanih rodova.
Mogućnost da bi se tek uvozom u Grčku iz antike od obične datulje tu ubrzano razvila neka takva
Ph.theophrasti je s genetičkog gledišta zamalo nikakva, jer za to u prosjeku ipak treba malo više vremena. To bi moglo brže biti samo nekom naglom mutacijom npr. od radioaktivnog zračenja, što čovjek tek odnedavna primjenjuje, - a u današnjem području
Ph.theophrasti ove palme rastu duže već niz stoljeća, vjerojatnije bar od rane prapovijesti.
Sva njena divlja nalazišta su bliže uz obalne dubine bar oko 200m ili veće, a to je granica pleistocenskog presušenja Sredozemlja, što upućuje da je preživila oledbu uz onda snižene morske obale, najvjerojatnije na južnijim egejskim otocima i Kreti koji su i sada tamo najtopliji. Raniji nalazi fosilnih polena iz roda Phoenix, postoje od južnog Jadrana kroz Grčku i Tursku do južnog Kaspija, što bi bar dijelom moglo pripadati i u Ph.theophrasti (ali po sličnom peludu se inače ne razlikuju srodne vrste u istom rodu).
