Prava jestiva pistacija potječe iz brdskih polupustinja srednje Azije, gdje tvori samonikle šikare u Tadjikistanu, Uzbekistanu, Turkmeniji, Kirgiziji i sjevernom Iranu, a tamo i sada najbolje uspijevaju razni otporni kultivari koji u sušno-hladnoj klimi lako podnose od -25 do -33C. U tim područjima je ujedno najveća proizvodnja jestivih pistacija, ali su plodovi tih pistacija sitniji i sladji. Naprotiv, druge neotporne sorte južnijih nasada u arapskim zemljama i Mediteranu doduše imaju veće plodove, ali lošije podnose tek umjerene mrazove pa su pogodni za sadnju samo na našim otocima i dalmatinskoj obali. Naprotiv za sadnju na gornjem Jadranu, u Dalmatinskoj Zagori i toplijim oazama kopnenog zaledja treba obavezno nabaviti rasplodni materijal od izvornih otpornih sorti iz Irana ili Rusije.
Osim te pitome pistacije (Pistacia vera), kod nas na Jadranu rastu još 4 vrste drugih divljih pistacija s nejestivim gorko-tvrdim plodovima. Najjužnija i najmanje otporna je zimzelena trišlja (Pistacia lentiscus L.) raširena na većini otoka, južna Istra i dalmatinska obala Zadar-Budva. Neotporna je na umjerene mrazove i promrzne već na desetak ispod nule, pa se može uzgajati samo uz Jadran. Druga slična je prelazna pistacija ili čakavski 'zmaska' (Pis. X saportae Burn.) koja je križanac P.lentiscus X terebinthus, pa je poluzimzelena i lišće joj požuti i opada u proljeće istodobno s pupanjem, a raste npr. na Visu, Lastovu, Korčuli i Mljetu (kod nas u uzgoju još nije isprobana).
Pored ovih rastu na Jadranu još 2 otpornije listopadne pistacije: Smrdljika (Pis. terebinthus L.) raširena je zamalo na cijelom Jadranu do sjeverne Istre, Rijeke, Vinodola, Dalmatinske Zagore i duboko uz Neretvu, pa uz djelomičnu zaštitu kod nas u zaledju dobro podnosi mrazove - ali je tu u uzgoju poznata samo iz Botaničkog vrta Zgb, iako bi vani mogla uspijevati i drugdje bar u toplijim oazama. Četvrta i najotpornija domaća je jadranski smrdelj ili na čakavski 'falši rogač' (Pistacia calcivora Rad.), takodjer listopadni grm 1-3m sa sitnijim listovima i dlakavim peteljkama, tamniji plodovi su krvavo-grimizni, debela kora je grubo ispucana s dubokim žljebovima, razgranjen je od dna bez stabla koje je na dnu odebljalo u golemu drvenu repu do 1m širine (sukulentni grm kao Monadenium, Pachypodium itd.). Raste u Makarskom primorju, Poljicama i najviše na burištima uz Velebitski kanal: Senj, Krk, Pag, Goli otok itd. Odlično raste na olujnim kamenjarama i golim stijenama, bez štete podnosi jaku posolicu i mrazove bar -18 do -20C i niže kad nakon promrzavanja ponovo tjera iz sukulentnog panja pa je idealna za kontinentalni uzgoj (u Zagrebu se ne sadi ni u Bot. vrtu).